Šta je city, a šta town?

Kada pogledam osnovne škole u mom gradu nekako ne vidim ono što je prije smatrano lijepim. Dakako, ne mislim da vi stariji sada treba da pričate o slici druga Tita na mjestu današnjeg grba, nego čisto o onoj atmosferi u kojoj ništa niste znali. E, to je ta Bosna. Ja sam u prvom razredu sjedio na stolici koju je već bio razgulio neki Danac, Britanac ili, da izvinite, Amerikanac, a danas te nadmoćne psujem iz svih usta. Jer osjećam da su mi uništili djetinjstvo, ali šta bih ja bez njihovih otpadaka...?

Nema to neke pretjerane veze s onim što želim reći, ali ima veze s Bosnom. Dakle, to je zemlja u kojoj klobučaju potoci, trava nekakav ćilim, sagni se i pij i tako to, mudonje na sve strane, ali jeste li se ikad zapitali kakvi su oni koji tek stupaju u brak, razmišljaju o djetetu, a žive ovdje?

Ja danas jesam. I nadam se više nikad jer ne želim da mi se takvo nešto ostvari. Okorjeli pesimist u meni mi kaže da neće biti bolje, a ja vas pitam: zašto da uopšte govorim da sam pesimist?

Evo, lagaću vam, ja sam optimista. Sve će biti divno, bajno, krasno, ali će vrijeme pokazati da onaj prvi u meni ima pravo.

I za ono dvoje gorenavedenih, novonastalih komada mesa za stare lešinare je glavni optimizam, znaš, oni su sad zajedno, oni će se riješiti nekog burnog života i znate, oni će biti oni stariji, oni koji su ih nekad podržavali i nekad im mijenjali pelene - oni će to sad da postanu.

I tako je to ovdje u Bosni. Taj neokaljani obraz kojeg se stidim se prenosi s koljena na koljeno. Zašto ovdje brakovi traju duže nego negdje na zapadu? Jer se ljudi vole. Da, vjerovatno. Mislim, ovdje ne uključujem ono prebijanje žena pred očima djeteta i slično.

Zato što ovdje oni koji su u braku gube volju za nečim novim. Gube volju da podijele ono što su stekli, gube volju da se prave rastavljeni jer u Bosni si takav neprihvatljiv, ne žele da ih porodica mrzi jer su prekršili pravilo.

I onda se to dvoje novonastalih odlučuju odvojiti od roditelja i kupiti stan. Ne stan. Kuću ćemo mi. Jer, znaš, dolaze djeca, a i možda nekom od nas umre otac pa će matere da dođu živjeti kod nas. I udaramo temelje. Hej, nećemo onu tamo kuću, ja mislim da mi je od mog strica stric, a od njegovog strica tetka njegova rekla da je tamo nekad bilo groblje.

Ma, udarimo mi temelje sami.

I tako, udare, okrene se janje, pare se troše uzaludno, okuplja se raspušena, rasuta porodica na posijelima, svi vole džabice. Podiže se jedan zid, drugi zid, treći, četrvrti, hej, došli smo i do krova, crijep, prozor... Za svaki dio po jedno jagnje. A onda, izdižemo kako smo jedva nešto stekli. I neka, stvaraćemo mi još još puno toga. I već su nam bore tu, već su nam podočnjaci kese, već je tu jedno, dvoje, troje djece... i već ne znaš gdje su ti pare, gdje ti je život i onda organizam da počinje da radi k'o laptop na 20% napunjenosti - izdaje upozorenja, a ti se trudiš da što više i više toga odradiš...

Uredila se kuća, ustvari, uredio se prvi sprat. Nema fasade. Drugi sprat je prazan jer će to vremenom urediti sin kad se oženi. Nema parketa - jeb'o parket, to ćemo s vremenom. Kuhinja od tri elementa, štednjak blizu sudopera, tepih prekrije sav pod, lusteri s baroknim izrazom, zidovi oličeni u bijelo jer je to najčistije, heklanje ispod svakog tanjira, ispod svake desete staklene čaše u vitrini, slike s djedom, pradjedom i njegovim ocem, sto od masivnog drveta, zavjese s brojem nabora jednak broju zvijezda na nebu...

I žive, požive, do četvrtog djeteta.

E, i onda bum. Došlo vrijeme i da Bosna jeca, jer kad se dijete igra vječno s nožem, jednom se mora posjeći. E, takva ti je ta Bosna. Naša djeca idu u škole gdje je prispjelo sve ono što je negdje drugdje već zguljeno, naša djeca se igraju kad su mali s pijeskom, naše djevojčice slažu krpe u bosanske pite i u starim loncima trpaju zemlju i vodu i prave čorbe... Naša djeca ne znaju sada ništa više od toga. Ta posramljena Bosna tada, Bosna koja je prošla svašta ali nikad nije kukala, danas kuka. I danas u Bosni djeca trgaju svoje iPad-ove, bacaju svoje mobitele i jedu jednaka zrna riže - jer je Bosna postala kukavica. Bosna se više ne bori za svoje pravo, Bosna sada kuka, njena djeca se igraju američkim stvarima jer je tehnologija čudo, jer još malo pa ćemo biti zapad, još malo, eto samo još malo...

E, ali jedno se ne mijenja. Roditelji. Jer oni što postaju nešto takvo vječno će da prate svoje. I vječno će da pričaju kako su nekad živjeli bolje. Kako su se nekad djeca zabavljala bolje. Kako im nije bilo bitno imaju li Internet ili ne.

I to je ta krv bosanska, i to je to što nikad ne umire. To sjećanje na stara vremena je isto, svi su bili bolji i svi su uvijek mogli bolje - standardna priča.

Ali eto, nova je ta da djeca više ne žele da sjede na razguljenim klupama, jer oni žele da razguljuju a da to neko poslije njih opet može razguljivati, i kada to vidite, onda vidite da možete reći - draga moja Bosno, draga moja zapad Bosno, draga Bosno, embrij okupatorski.

Dođe starost. Iza onih koji su nekad bili na početku je hiljade neprospavanih noći. Ne zbog seksa, nego zbog kredita. I zbog djeteta koje plače. Kojemu nešto fali, pa vodi ga tamo, vodi ga 'vamo. Jer je Bosna zaljuljana, a oni nemaju osiguranja. Jer su se stekle kompulzije pa se ringla provjerava po deset puta, a brava po pedeset jer smo postali nekako, kriminalno zapadni.

I pitam ja vas; šta li je gore?

To što život bosanskih bračnih parova prođe u nadi da će djeci obezbijediti tri stana, dvorište i pet borova, ili je gore to što smo sve više i više u trendu, što nam sve više i više raste broj fast foodova?

Da vam kažem, nema tog boga koji će mene nagovoriti da ja ostavljam hale iza sebe. Neka se otvore vulkani ako život budem morao živjeti kako bi krvlju nešto stekao, a onda to ostavljao djeci. Jeb'o Bosnu kada se živi da bi se osvijetlio obraz, jerbo ako ne ostaviš nešto materijalno, nikakav si, nisi Bosanac.

To je ono na čemu zavidim zapadu. Što se na mjestima utvrđenja gdje je nekad vođen rat danas gradi shopping centar. Što ljudi zaboravljaju i ne grade kuće jer se uvijek može kupiti nešto za dijete, ali pedeset godina - nikako.

A mi, mi volimo da gradimo malo po malo. I malo po malo trošimo svoj život. A onda, previše izgradimo i previše izgubimo vid da bismo se tome i divili. I mi na mjestima gdje su vođeni ratovi gradimo spomenike da bismo slavili neke tamo, a shopping centre gradimo tek onda kada želimo da budemo kao zapad.

Tu je taj paradoks.

Jednom je moja profesorica engleskog htjela objasniti šta je to city, a šta town. "City vam je nešto kao London, New York, a mi smo više kao jedan town."

E, baš to.

Mi smo taj town gdje djeca sjede na razguljenim stolicama umišljajući kako su ih oni razgulili te će ih takve proslijediti siromašnima.

A pravu istinu znaju Zapadnjaci koji su nas proždrijeli.