Iz 2000-te

Ovaj tekst je trebao biti napisan još možda prije 12 godina. Mislim da bi tek tad imao onaj poseban "pečat" milenijskog. Sad iako nije jubilaran, mislim da ima dobar oslonac iza sebe. Dakle, ovo vam je jedan poseban prikaz dvanaest godina dugog života u trećem mileniju koji je, sudeći po svemu, okrutan i nadasve u tome jako hladan. Mislim, ako pogledate devedesete i sve ono stoljećima unazad, primijetit ćete da su ljudi krvarili, gubili udove i bili srčani barem kad je u pitanju osjećaj prema domovini ili, recimo, bitka za ženu. A danas, iako svi krvarimo, to je baš onako - hladno. Jesi umoran? Jesam. Jesi depresivan? Jesam. Jesi li sretan? Nisam. 

Ma koga briga jesi li umoran, i koga briga za depresiju kada je to bolest ovog stoljeća, i zašto da budeš sretan kada postoje antidepresivi i alkohol kao imperativ? 

Iskreno, ja sam preplašen. Život je izuzetno skup. Osjećam se kao oronulo plućno krilo kojeg je uništio dim. Takav i hodam, nije lijepo. Nemam osjećaj da je ovo moj grad, moja domovina. Ipak, imam nešto vrednije. Izgleda da sam kozmopolit. A ko je rekao da je to pozitivno? Pravim se da volim, a nisam iskren. Ili je to samo od previše serija i naslova iz magazina?

Kada shvatite da ipak ovo nije Amerika, niste u New Yorku i ne živite Seks i grad, morate se razbuditi i reći sebi - ovo je milenij koji će biti uljepšana verzija okorjelih ideologija. 

Ako je nekad postojao komunizam kao loša slika socijalizma, i ako su nekad ljudi bili smrdljivi, prljavi i izrezani samo da bi kopali tunele i KoZna šta ne samo da bi imali parče hljeba, onda ovo što mi proživljavamo - okorjela slika pseudo-slobode, namirisani ljudi sa svilenom kožom koji se prave da im sloboda daje sreću - je logičan redoslijed. A to tako nije.

Reći ću vam i zašto taj silni pesimizam - do kraja mjeseca mi stiže račun za kućni. Zašto ovo govorim kao da se obraćam magarcima? Pa, logično jeste da imam telefon i sva ovomilenijska čuda, ali pokušavam da stvorim aluziju na to da ste nekad mogli se jedino dovikivati ili slati pisma golubovima kojima će se sjebati krilo u putu ili je jedan čovjek od njih sto imao telefon u kući koji je veličinom i sposobnošću više bio kao bojler.

I onda smo mi nezadovoljni u ovom svemu. Apatija koju proživljavamo je nelogična jer imamo sve, a pravimo se da nemamo ništa.

Kad stigne, ozarit će me pozamašan iznos kojeg ću morati da platim. I tako, plaćate sva ta čuda dok vas jednom ne prestraši pomisao - zar sam ja rob novog doba? 

Glasić stiže i kaže - da. Glasić koji vas prati još od starog milenija kaže - ne, ti si još onaj konzervativac.

A onda razum savlada i kaže - ti si samo osoba trećeg milenija. I to je jedina, gorka i trula istina.

Mi smo navikli na život uz telefone i aparate koji nam oštećuju tkivo, puni smo anestezije koja nas sprečava da volimo, odvajamo se iz mase kako bismo bilo nešto, eto, drugačiji, jedemo nezdravu hranu iako uporno pričamo da trebamo da jedemo zdravo, upražnjavamo seks jer je to oblik kojeg su svi prihvatili kao kratkotrajnu sramotu koja iščezava i  ne ulazi u "životni dosje".

Ukratko, mene ove anestezirane godine tjeraju da mislim kako sam robot. 

I čudno kako je to ipak sve povezano, prije su nam tkivu štetile granate i meci, prije nam je ljubav bila zabranjena, a danas je izigravamo, prije nismo smjeli izaći iz mase ali ipak je svijet doživljavao revolucije, prije nismo imali šta jesti - a danas to još jeste tako.

Pitanje je: Volio bih da budemo moderan svijet koji je zaboravio lošu tradiciju, a usput da moć "modernog" pružimo svima. Kako?

Sad zvučim kao naivni Amerikanac. Imam sve što poželim, a negdje na južnoj polulopti majka kmeči s gladnim djetetom. 

Upravo na ovu pomisao diže se svjetska masa i govori kako je ovaj milenij proklet i kako nas je uveo u fazu monotonije, kako nismo spremni da pomognemo i kako nas je brzina napravila sebičnima.

E, da znaju oni kako se zajebu svaki put.

Prije hiljade godina ljudi su bili potčinjeni svom razrijeđenom umu, umu koji je predstavljao bistru supu, tu supu je davala vlast u zamjenu za sve dobrote svijeta koje nisu htjele da dijele sa drugima, ratovali su i bili krvavi, na tome su gradili svoje domove, na tuđim kostima rastao je svijet koji je danas emancipiran ali - nedovoljno.

Odričemo se prošlosti baš kao kurva koja je postala svetica. Ne znamo jednu stvar, ako hoćemo dalje da živimo, moramo da izgubimo srce. 

Pustimo prokletu tradiciju da umre, a stvorimo moderno okruženje. Bez predrasuda i bez pomisli o gladnima. Neka ti gladni budu siti pa nam neće padati na pamet.

Je l' to savršen svijet? 

Jeste. 

Ovaj milenij i mora da bude savršen. Usavršili smo mašine za otkidanje zanoktica, a ne možemo da učinimo sitnu stvar i nekom pomognemo?

Dragi ljudi, ovo je lekcija i meni. Ako mislimo da je prije bilo bolje - varamo se. Ako mislimo da nam ne može biti bolje - najcrnje se varamo. Stvoriti okruženje kakvo nam odgovara jeste teško jer sad postoji autoritet kojeg i ne znamo i ne čujemo, ali zar nije skoro sedam milijardi (možda u ovom trenutku i preko sedam!) ljudi sposobno da se pobuni protiv novog vremena kojeg hoće da nam prošvercaju kao staro?

Jesmo li mi još u raljama crne prošlosti? I znamo li da su nam time vidici svedeni na cijev od puške? U kojem smjeru gledamo i kakvim idealima se vodimo? Je li vrijeme da zavolimo?

Eto, to je ta lekcija. Da li da zavolim? Da li da mislim da je sva ova ljubav iskrena ili jednostavno da kažem sebi - sve je to od zračenja laptopa? 

Nikad neću naučiti jer mi ovo vrijeme ne da da naučim. I znam, zavoljet ću tek onda kad prihvatim da je i pola od prave, negdje matematički određene vrijednosti za ljubav, sasvim dovoljno da nekom pružite i od nekog da primite. Istina, ljudi nemaju vremena za vas, a ni vi za njih. Istina, sve se vraća - sve se plaća. I istina, ne da se sramotimo nego smo jedna velika hendikepirana sramota.

Ali, ono pola prave ljubavi je dovoljno.

Kad sedam milijardi ljudi da pola od sebe, to je dovoljno da svi budu siti, da svi budu voljeni i da svi budu - u modernom vremenu.

Sretan sam. Jer mi se da biti sretan. Optimističan sam jer - to moram.

Slika novog vremena ne postoji, ona se stvara.